Ti znaš,.. da letjeh glađu za ljepotom tvojom, nikada krilima.
Kada vam slomiju iluzije, radujte se. Bliže ste realnosti .
hm.
Budi sam. Jedi sam, vodi se na spojeve, spavaj sam. Usred ovoga saznat ćeš o sebi. Rast ćeš, shvatiti ćeš što te inspirira, kustosirat ćeš vlastite snove, svoja uvjerenja, vlastitu zapanjujuću jasnoću, a kada sretneš osobu koja tjera tvoje ćelije da plešu, bit ćeš siguran u to, jer si siguran u sebe. ~ Bianca Sparacino…
za odgovore me ne pitaj.
Kad se na samom vrhu svijeta, na onoj njegovoj kupoli, pomoli baršunasto sunce, sjeti ma vazda na rano djetinjstvo, jedan rođendan, i san o tebi. Teško mi je tad, ne sjetiti se i bola, u kome boluju nježni jesenski cvjetovi, dok svoje posljednje usahnjuju sokove. Još jedna kalendarska godina žuri svome izvorištu, kroz jutarnje magle….
rekoh li ti.
“Zar je kajanje zbog učinjenog najteža kazna? Mislim da je tegobnija praznina zbog propuštenog.” Kaimija
breathe.
.. da smo bogdom kišana prozore da padnemoonome koga volimo.. Nisam,Znaš ti to i samZaštoPišem uvijek kasno noću.Postavljam vazda isto pitanje:Gdje je život ? Gdje si tiJutromStopalima toplim, zagazim u samoćuI poželimSudbinu da nam promijeni, ovo novo svitanje…A znamDa krhak je dunjalukSreću i sramotu na plećima da iznese…Shvatit ću, u kabur kad me spuste, bez…
pritješnjen, bolom tijela svog.
Tamo, sa one strane avlije, gdje u posutom beharu bijelog badema, vijaju se vrijedne pčele , doziva me glas. Tvoj.Znaš, ledena je soba moja, a krcata šutnjom. Tu ja skraćujem redovno, dan za danom, svoj vidljivi svijet.– Uđi, zovnut ću te. – Uđi i ostani do prvog bljeska munje. Vidjet ćeš sjaj purpura kad pobijele…
a ja, ja sužanj sam ti hudi.
U tebi živi sve ono što volim. One mračne sile što spajaju potajno Sjene sa Dušama.-Gdje je početak svega ? – upitat ćeš. Gdje su čudne padajuće ptice što mrtve na ružine pupoljke padaju, nanoseći im bol ?– Neznam,- reći ću ti, i kroz poluotvorene trepavice milovati tvoju nježnu kožu poput svilenog behara bademova. Teški…