svila.

ne upoznajemo mi ljude kada oni dolaze nama, nego mi moramo otići njima da bismo saznali kakvi su.

gledam te, pa mi se uzdah izmakne.
onim bih ga, svilenim koncima, kojima hodaš kad me zijaretiš, čvrsto u Dušu vezala.
svojim vlastitim kandžama.
pa se upitam, kojemu si od neimara svjetlosnih život ukrao. odkuda ti baš znaš, kojim praskozorjima i u koje daljine sam sama lutala ?
ime tvoje vazda dozivala.
pa pomislim, koliko bih samo bila kažnjena, da mi nisi na put pao, kao andjeo, jer, umrla bih prazna, od ljubavi odvojena.
evo sam se danas počešljala, onako kako voliš, i spustila u haljini od grimiza, do nogu tvoga ležaja, što blješti od kristala i posut cio je rascvjetalim crvenim ružama.
znaš, dugo sam se radovala ovom susretu sa tvojim tamnom očima.
gledaš me. na licu ti mekani grč i blažena žestina.
poljubi me, zamolih. a da si smrtnik, danas se ne pretvaraj.
poljubi me, onako nježno, taman tako da i andjeli sami zadrhte, od milina.
uzdahni uzdahom od smrti jačim. od smrti u kojoj je sva Vatra i toplina.
i bol. bol kao veza, najsigurnija.

.