govori .. il’ šuti zauvijek.

kad se danas planeta na lijevo nagne, u uglu sobe

začas bijele jastuke satenske, u prozore poturi

riječi tvoje slatke da ne iscure, iz moje utrobe

i miris mokre trave i zemlje što nas kao novorođenčad zavio

od ljudi i od mjeseca

koji se iza oblaka rasutog kao perle bijele u trešnjin vrt sakrio.

poslije toga požuri

sve demire i kapije zatvori i zamandali

da ne čujes uzdah

srce ludo kad mi od bola uzvrije

jer odoh matematiku učiti, a mjesec od srebra u rukama držah

odoh učiti jezike i antropologiju, iako ih na tijelu uzavrelu kušah

s tobom

onomad nesvijest kad nas hvatala dok smo ispod oblaka letjeli

voćaka tihih krošnje i listove prstima utrnutim dirali..

nacrtala sam, milo, hiljade portreta

mah, ne zna im se broj

al’ nijedan nije tvoj

odjeća mi se izderala tražeći te širom bijela svijeta

sandale se pokidale.. nema te, ni na jednoj granici

posvuda sumpor i sol

posvuda zloba i bol.

o damije

samo jos jednom sići na stanici

i zaći

u polja boje meda

u zelenkastoj izmaglici

duša da se

Duši preda.