pritješnjen, bolom tijela svog.

Tamo, sa one strane avlije, gdje u posutom beharu bijelog badema,
vijaju se vrijedne pčele , doziva me glas.
Tvoj.
Znaš, ledena je soba moja, a krcata šutnjom.

Tu ja skraćujem redovno, dan za danom, svoj vidljivi svijet.
– Uđi, zovnut ću te. – Uđi i ostani do prvog bljeska munje.
Vidjet ćeš sjaj purpura kad pobijele mi oči, čut ćeš mehki tutanj
i surove udare groma.

Hej, kod mene možeš slušati, satima i danima,
kako Vrijeme u dlanove, kao u testije,
toči svoje kaplje.

– O ti, od živog što stvorena si, reći ćeš,
ja hoću nazad u svoju domovinu.
U Bašču.

Zadrhtat će đulovi u pupovima,
što probuđeni iznenada stajat će u dvorištu.
Zamirisat će na strah.
Na sram.

Miris straha otrgnuće od grijehova tople dlanove u kišnoj olujnoj noći.
Nečiji nepoznati koraci žurit će u mrak, i sa strahopoštovanjem
slušati jeku prodorne grmljavine.
U onom komadu mesa, među vlastitim rebrima.
ajni_
'Ima ljudi koji postanu veći od profesije kojom se bave. Postanu princip. Postanu kriterijum.' 🎈 .

Komentariši