sinoć mi bio rođendan.

o ti, Dušo moja, iz Irema.


Jutros se sunce prosipa po krovovima obližnjih zgrada i zrelom zlatnom lišću ogromnih starih topola.
Pratila ga je, kako se penje svojom uobičajenom stazom. Osjećala kako vrijeme opasno nadire i preobražava sve, svojim nevidljivim prstima.
Dogorijevaju uljanice u biljkama.
Dogorijevaju u ljudima.
U nekim ljudima.
A u onima drugima, budi se misterija, huči u venama, razlijeva se po dlanovima, ulazeć na sve prozore i vrata, i tu odsjeda.

Ona je pomno pratila musafira, koji se tako obilato i bez najave ušunjava, u nju, i onako neiznenađeno i spremno rasuta, razmišljala je da započne pisati novu ljubavnu priču.
Ali se namah predomislila; – ta što će ti ta imitacija života- , šapnuo joj je poznati Glas, iz dubina.
Osmijehnula se, naježila, pa zakopčala mantil i zategnula čvršće narandžasti šal, oko vrata.
Friško je. Friško i istovremeno zlatno.
Osjetila je lagani umor od novinskih stranica i mastila.

Trebam planinu, zeleno obraslu, da me zapljusne svojim mislima i dahovima- prošaputala je glasom bez usana. Želim vrhove obrasle modro- srebrnim iglicama. Sita sam mraka i podzemlja.
Žedna sam. Želim se napiti vode, hladne, što teče između stijena.
Odavno nisam probala okus Života.




..